 |
| Ilustracija |
Tužbalice (običajne pjesme) kod plavskih muslimana predstavljaju jedan od najautentičnijih oblika usmenog narodnog stvaralaštva, u kojem se na snažan i potresan način izražava odnos čovjeka prema smrti, prolaznosti i sjećanju. Kao pjesme bola, one spajaju stvarno i mitsko, tugu i dostojanstvo, suzu i riječ, pretvarajući ličnu patnju u kolektivni izraz saosjećanja i poštovanja prema rahmetliji (umrlom). Tužbalica je istovremeno i emotivni vapaj i poetska ispovijest, u kojoj se kroz ritam, melodijsko ponavljanje i prizivanje imena preminulog stvara posebna zvučnost tuge, prepoznatljiva po svojoj iskrenosti i dubini.
Ove pjesme čine snažan izraz kolektivne i lične emocije, u kojima svaka riječ što je izgovori tužbarica ili tužilica – žena koja oplakuje umrlog – nosi težinu bola, patnje i neizrecive tuge. Iz svakog stiha izbija lava osjećanja, praćena suzama i jecajem koji para dušu. Od te snage boli, kako narod kaže, kamen puca, srce se cijepa, a ptica u gori zanijemi. Tužbalica, stoga, nije samo izraz žalosti, već i svjedočanstvo o ljubavi, poštovanju i neprolaznoj vezi između živih i mrtvih – između onih koji ostaju i onih koji odlaze, ali trajno ostaju u sjećanju naroda, u suzi, u glasu i u pjesmi koja ne presušuje.
TUŽENJE MLADE SESTRE
Težæk je rastanæk s tobom,
sestro mlada.
Sedmoro sitne đece,
sestro mlada,
kome ji naruči da ti ji pazi,
sestro mlada?
Ote đevojke da ti se prosu,
isprosilje su se,
a nema majke
da ji sreća svatove,
sestro moja mlada.
Đeca su ti sitna,
sestro,
plačući ostala.
Plaču ti i braća,
sestro.
Sve si pokupila,
sve iz Amerike,
pa su ti došlji,
sestro.
Ta grdna boljest,
sestro,
ponese ti život mlad,
sestro.
Koljko si mlada
da se ni udala nijesi,
a ne da te koplju,
sestro moja mlada.
Da ženiš đecu,
pa da ji srećaš mlade,
sestro mlada.
Kome naruči đecu da ti pazi,
sestro mlada?
Mi ti ji nećemo zaboraviti,
sestro mlada.
Njima majku niko zamijenit ne može,
sestro mlada.
Umorna od bolovæ,
sestro,
kæd bi vakæt od rastanka,
sestro mlada,
okrenu se oko sebe.
Ostavila si sitnu đecu
da ti tugu daju po tuđoj zemlji,
a tuđa zemlja je tuga,
sestro moja mlada.
Kæd ovo redim, tužim,
sestro,
srce mi se steže
i ubrzan rad mi je srca.
Ne mogu te zaboravit
dok sæm živa,
sestro,
a ni đecu ti neću zaboraviti,
sestro mlada.
No ti ništa ne čuješ,
to je sve ljedno.
Majka je samo jedna,
a nu mijem
bi ti dosta rekla,
sestro mlada.
Uhuuu, ne mogu više —
tuga je za tobom veljka, vječna.
Dok dođem ki tebe,
nikæt te nećemo zaboravit,
ni tvoje muke.
Nikæt ti nećemo zaboravit
tvoj osmijeh ljijepi,
sestro moja mlada.
Đeca ti plaču po svijetu,
pa ti pišu stihove,
pa ti pravu rođendæn mrtvoj —
a sve je to ljedno.
Sve ti suzama zaljijevaju.
Drugi ti sreću svatove — dajdži,
sestro.
Drugi ti pravu kæne đeci,
sestro.
A tuuužne su njihne svadbe i kæne,
bez majke,
sestro moja mlada.
Nikæt te neću zaboravit,
dok ne dođem ki tebe.
Helj je veljiki bol
za mladu sestru.